Za učitelja u srpskoj osnovnoj školi u Bijeljini Dučić je postavljen u jesen 1893. godine. Naočiti mladi učitelj osvojio je srca mnogih lijepih djevojaka Semberije, a ističe se i kao pisac brojnih članaka koji su objavljeni u Sarajevu, Novom Sadu i u Pančevu. U „Vjesniku”, u prikazu knjige pripovjedaka Janka Veselinovića „Seljanka”, Dučić ističe da je to jedan od najboljih umotvora ovog pisaca, a na kraju poručuje: „Za Srbina biće to prijatna i mala zabava, a za nesrbina – velika dobit. To velim čitaocima, a piscu ono prijateljsko: naprijed, Janko brate!”
Na Svetog Savu 1894. godine, na srpskoj zabavi u Bijeljini, Dučić će upoznati tek svršenu učenicu Trgovačke škole Magdalinu Živanović. Ljepotica je na zabavi recitovala Zmaj-Jovinu pjesmu „Svijetli grobovi”. Poticala je iz ugledne semberijske porodice, a poslije smrti oca o njoj se starao djeda Pero Živanović, trgovac. Mladi učitelj i pjesnik opčinjen je Magdalininom ljepotom i iz tog susreta razvijaće se ljubav tokom cijele te godine.
Dučić je, već tada, jedan od najzapaženijih nacionalnih radnika i, kao takav, privlači pažnju policijskih vlasti Bijeljine. Po nalogu kotarskog predstojnika, u maju 1894. policija je izvršila premetačinu u stanu tog mladog srpskog učitelja. Dvije pjesme bile su sumnjive policiji i zbog njih je stavljen pod istragu, a potom i optužen zbog „smetanja javnog mira i reda”. Jedna pjesma je „Oj, Bosno”, a druga je „Otadžbina”.
Na saslušanju su Dučića naročito teretili za pjesmu „Otadžbina”, a pjesnik se branio da ju je dobio još prije dvije godine od jednog prijatelja, koji je umro. Kako su, međutim, obje pjesme bile napisane istom rukom i potpisane imenom i prezimenom okrivljenog, Dučić je morao, na zahtjev okružnog predstojnika, da napusti učiteljsku službu u Bijeljini. Iako je bio odličan pedagog, kako su isticali njegovi pretpostavljeni, zapaženi nacionalni radnik, voljen u građanstvu, rješenjem Zemaljske vlade razriješen je učiteljske dužnosti u srpskim školama u Bosni i Hecegovini.
Otići će u manastir Žitomislić, kod Mostara, ali će u srcu ponijeti Magdalinu – pisaće joj svakodnevno. Lijepa Maga je bila starija od Dučića dvije godine i, u daljini, pjesnik je bivao i ljubomoran. Pisaće joj: „Smrkne mi se kad god pomislim na tvoje vladanje. Ne sija sunce iz tebe... Moju najsvjetliju ljubav ne znaš da poštuješ...” Zanosi se mišlju da krene na studije u Grac ili u Beč, gdje bi učio filozofiju. Pomoć mu je obećao i vladika mostarski, a po njegovom nagovoru obratio se opštini Čajniče za potporu, kao najbogatijoj srpskoj opštini, u to vrijeme u Bosni. Razdire ga čas neizvjesnost oko stipendije, čas ljubomora, čas neizvjesna budućnost. Magu moli: „...Piši mi, Mago, jer inače ne znam kako ćemo! Zaboga bar nađi komad lijepe koverte, pa lijepo i čitko adresiraj! Nije čudo što pisma propadaju, jer ono ni đavo ne bi pročitao... Sjutra ću možda opet da ti pišem. Pozdravi kog hoćeš, a tebi srdačno pozdravlje od tvog Jove.”
U novembru Magi piše da je bio u Mostaru, kod svojih, i da je išao na zabavu Srpskog pjevačkog društva. Dobio je mjesto učitelja u Srpskoj pravoslavnoj školi u Žitomisliću. Preći će za učitelja u Mostar, 1895. godine, a Maga Živanović ostaće njegova rana neprebolna. Njihova ljubav će se rasplinuti – ostaće samo uspomene. Magdalina se nikada neće udati, kao što se ni potonji pjesnik Jovan Dučić nikad neće oženiti.
Ima dvadeset tri godine. Ogledao se pjesmama i člancima u „Golubu”, „Javoru”, „Bosanskoj vili”, „Nadi”, „Stražilovu” i drugim listovima koji su na srpskom jeziku izlazili u Austrougarskoj i želi da okuša sreću u „Ljetopisu” Matice srpske, u to vrijeme književnom časopisu na najvećem glasu u Srba. Početkom 1896. godine „Ljetopis” Matice srpske štampa Dučićeve „Jesenje elegije”. Otvaraju mu se vrata još jednog glasila – novosadski list „Ženski svijet” objavljuje mu nekoliko pjesama.
A sam Dučić, zajedno sa prijateljima, osniva u Mostaru „Zoru”, list za zabavu, pouku i književnost. U ovom listu je objavio prve prevedene stihove iz njemačke lirike. To je, u stvari, početak njegovog prevodilačkog rada – narednih godina prevešće brojne stihove sa ruskog, njemačkog i francuskog jezika, djela Puškina, Alfonsa Dodea, Ljermontova, Merimea, Hajnea...
U „Zori” piše razdragano o prvom „bratskom sastanku” sarajevskog srpskog pjevačkog društva „Sloga” i mostarskog srpskog pjevačkog društva „Gusle”. O Duhovima Mostarce je na ovom putu predvodio Aleksa Šantić, ugledni pjesnik, a Dučić je taj put ocijenio kao prvorazredni događaj u „novoj istoriji ovostranog srpskog naroda.”
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ